Medžlis islamske zajednice Srebrenik Islam
On i njemu slični ljudi zadužili su nas svojim djelima da ih pazimo, budemo im hizmećari i očuvamo sjećanja na njih. Jedan od takvih ljudi je i Redžo Bešić iz džemata Čekanići, Medžlis islamske zajednice Srebrenik. Džemat Čekanići nalazi se dvanaest kilometara zapadno od Srebrenika na lokalnom putu Srebrenik-Orahovica prema Gračanici, sastoji se od dva sela Donji i Gonji Čekanići i imaju oko 180 domaćinstava. Prva džamija u ovom džematu sagrađena je 1978. godine. Džamija je sagrađena u klasičnom bosanskom stilu, sagrađena je betonskom konstrukcijom, pokrivena je crvenim crijepom na četiri vode, a uz džamiju je izgrađena zidana munara sa jednom šerefom. Do sada je renovirana 1983. godine te devedesetih godina i do danas je zadržala svoj tadašnji izgled.
Redžo Bešić je rođen 1935. Godine u selu Čekanići općina Srebrenik, od oca Mehmeda i majke Hanije. Oženjen je hanumom Eminom sa kojom ima tri sina: Izudina, Sejfudina i Zijada, od kojih imaju devetero unučadi i sedmero praunučadi. Redžo je uvijek podsticao na obrazovanje a to je djelom pokazao, jer je radeći u rudnicima i zemljoradnji školovao svoje sinove. Sin Izudin je završio najviše škole, nalazio se na predanim pozicijama, od glavnih inspektora do šefova, a sada radi u upravi za oporezivanje- kazuje Redžo. I sam se školovao Redžo, ali kako ističe tada i nije bilo škole, njemu je škola bila mekteb, jer tu je naučio i čitat i pisat ali i ono što je njemu najvažnije naučio je o propisima svoje vjere. Mekteb je završio pred hodžom Mujkićem iz Babunovića, Mašićem iz Brijesnice i hfz. Mekićem iz Gračanice.
Zajedno je sa rahmetli babom Mehmedom još kao dijete išao u džamiju. Sjeća se tadašnjih džuma i bajrama. “Nakon džume ljudi bi se svraćali u kuću rahmetli babe, eglenisali i razgovarali o problemima džemata. Pravili su plan kako pomoć ljudima koji loše žive. Danas ljudi jedva čekaju da klanjaju farz i odoše a da se i ne poselame. A bajrami su bili posebna radost, od izlaska iz džamije i čestitanja ljudima koji su bili na bajram-namazu pa do porodične atmosfere. Znali smo sa roditeljima samo kod kuće prespavat a vrijeme smo provodili obilazeći cijelu fameliju, od djeda i nane pa do očevih daljnjih rođaka, a danas jedva ljudi da obiđu samo roditelje. Famelija se više i ne poznaje, a dokaz tome je da se rođaci međusobno uzimaju kao bračni drugovi”- ističe Redžo.
On je čovjek koji voli džamiju i džemat a dokaz tome je njegov hizmet džematu pa skoro 40 godina. Od 1991. godine je na čelu džematskog odbora, mutevelija, a od šezdesetih godina je u službi džematu. Kako on ističe uvijek je bio na usluzi džematu iako ono vrijeme i sistem to nije dozvoljavao, ali Redžo za to nije mario. Radio je kao građevinski radnik firme Tehnograd Tuzla, ali je radio u svim zemljama bivše Jugoslavije, te u Iraku, Alžiru i Bugarskoj (u rudniku). Jedva je čekao da dođe sa terena među svoj narod, svoj džemat, “da vidim svog hodžu i šta fali u džamiji i džematu” kaže Redžo. Još jedan dokaz Redžinog predanog rada u džematu je i temeljito obnovljena džamija na čijem čelu je bio, te vakufska kuća, mektepska učionica, uređena mezarja, ali obnovljeno turbe.
U džematu se nalazi i jedno turbe u kojem je, prema predanju, ukopan jedan od trojice braće koji su smatrani dobrim ljudima-evlijama. Druga dvojica braće, druga dva turbeta nalaze se u Čanićima i Gornjem Srebreniku. To me natjeralo da uredim turbe-kaže Bešić. On ističe da mu je jedina okupacija džemat, vakuf, imam i islamska zajednica, jer su mu u duši.
Ono što je mene posebno dojmilo jeste njegov odnos prema vakufskoj imovini. Naime, džemat Čekanići imaju, pored džamije, imamske kuće i mezarja, vakufske parcele njive i šume. Nad svim vakufskim dobrom Redžo bdije i čuva. Njegova rečenica za vakufsku imovinu me ganula duboko u srce, te se pitam koliko danas ima Redža? „Čuvao sam, a i dan danas čuvam, vakufsku imovinu džemata bolje nego svoj vlastiti imetak. To je nešto što mi je kao muteveliji džemata ostavljeno u emanet i moja je obaveza da to čuvam. Znao sam iz vlastite šume nasjeć drva za potrebe mekteba i imamskog stana a nisam htio nasjeć u vakufskoj šumi. Zašto toliko volim i brinem o vakufu? Zato što su me tome naučili moji roditelji koji su radili na isti način. Sjećam se jedne babine rečenice: teško se onom ko prašku vakufa zloupotrijebi, jer i zrno zemlje ćemo morati na sudnjem danu pravdati gdje smo potrošili a kamo li cijele parcele i stabla iz šume. Ovo mi je stalno na pameti. Nekad me kritikuju zbog toga ali ja to ne gledam, znam ja šta radim i zašto to radim“- ističe Bešić.
Neka nam ovaj poštovani mutevelija bude primjer na kakav način se treba odnositi prema vakufima, džematu i islamskoj zajednici. Molim Uzvišenog Gospodara da nagradi Redžu za njegovu požrtvovanost za Zajednicu, i da nam podari snage i uspjeha u očuvanju zajedništva i dobara naše Zajednice. Amin!
Damir Babajić
