Medžlis islamske zajednice Srebrenik Islam
Dvadesetšest godina od preseljenja r. Mehmed-ef. Sinanovića. Iza njega ostala uspješna porodica.
Dana 05. decembra 2016. godine navršava se dvadesetšest godina od preseljenja na vječni svijet Mehmed-ef. Sinanovića. Ranije je povodom petnaestogodišnjice njegove smrti također napisan jedan članak u IIN Preporod, a napisao ga je njegov kolega Osman-ef. Kavazović.
Mehmed-ef. Sinanović rođen je u Jelovče Selu kod Gradačca 04. novembra 1949. godine, od oca Halil-ef. i majke Meve. Otac Halil bio je imam u Stijeni kod Cazina.Upravo u Stijeni u džamiji gdje je službovao njegov babo završio je početno opće vjersko obrazovanje – mekteb, a potom osnovnu školu završava u istom mjestu-Stijena. Nakon stečenog osnovnog obrazovanja Mehmed-efendija upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Zbog složene situacije, kako kazuje njegova hanuma, nakon trećeg razreda medrese zapošljava se kao imam, hatib i muallim, a u toku radnog vijeka radio je u džematima: Ražetnica kod Goražda, Rujnica kod Zavidovića, Kolibe kod Bosanskog Broda, Džakule kod Gračanice, Ratkovići kod Čelića i Tinja kod Srebrenika.
Mehmed-ef. bio je čovjek koga su svi cijenili, uvažavali i voljeli. Komunikativnost, vedrina, lijepo ophođenje sa ljudima, uvažavanje i poštivanje drugih su osobenosti po kojima je bio prepoznatljiv u svom okruženju. Živio je u uvjerenju da rad i trud donose rezultate, bez obzira kojim poslom se bavio. Okruženje ga je poznavalo kao veoma odgovornog insana. Kako je tada zapisao Osman-ef. slovio je za dobrog imama, muallima i pedagoga. Svojim radom i zalagenjem uspio je ostvariti izvanredne rezultate na vjersko-prosvjetnom polju, u svim džematima kojima je službovao, a posebno u Džematu Ratkovići gdje postiže zavidne rezultate na polju mektepske nastave, tu je osnovao i hor za učenje lahija i kasida. U džematima Rujnica i Tinja pokreće akciju i aktivno učestvuje u izgradnji vakufskih objekata, imamskih stanova, mekteba, adaptaciji džamije. Dao je veliki doprinos u svim akcijama od društvenog značaja, gradnji puteva, škola, vodovoda, ambulanti te uređenju mjesnih mezarja.
Osman-ef. ga opisuje kao odmjerenog imama, pedantnog i elegantnog, da je posebno držao do svog izgleda na javnim mjestima, te da je uživao u kjafetu u džubetu i ahmediji. Imao je prefinjen glas/mekam i bio je veoma omiljen kod džematlija i kolega. Učenjem Kur’ana i izvođenjem mevluda i ilahija i kasida plijenio je srca mnogobrojnih slušalaca i bio je rado viđen u svim džematima. Otvorenja džamija i svečanosti nisu mogle bez Mehmed-ef., jer bi u svim svečanostima dao svoj doprinos učeći Kur’an i mevlud.
Mehmed-ef. je bio od onih koji je s ljubavlju govorio o vjeri, ali i od onih koji je vjeru istinski živio. Volio je džemat, volio je društvo koje je vezivalo uže vjere. Za njega je svaka vjerska manifestacija predstavljala pravu radost koju nije propuštao i u tom smislu nije ni trud ni vrijeme žalio.
Pred svoje preseljenje kolegama bi govorio o svom slabom zdravstvenom stanju i da nastoji da završi svoju porodičnu kuću kako bi mu porodica imala gdje da živi. Hvala Allahu uspio je u tom nijetu.
Vijest o smrti rahmetli Mehmed-ef. brzo se proširila u mnoge krajeve, džemate, medžlise. O Mehmed-ef. mnogo govori i veliki broj prisutnih imama, predsjednika medžlisa, sabornika, prijatelja, komšija, pozmnanika, džematlija i vjernika sa područja Gradačca, Brčkog, Gračanice, Srebrenika, Čelića, Modriče, Sarajeva i Zavidovića na dženazi koja je klanjana na porodičnom mezarju neposredno do rodne kuće.
Nakon dvadesetšest godina od preseljenja efendije Sinanovića posjetio sam njegovu hanumu Raziju, koja je poslije njegove smrti izvela na selamet sina Edina i kćerke Edinu, Mevu i Maidu. Evlad rahmetli efendije Sinanovića je danas veoma uspješan, svi su završili škole, osnovali porodice, a kćerka Edina je postala i nena. Povodom njegove dvadesetšeste godišnjice porodica će upriličiti hatma dovu i tewhid.
