Medžlis islamske zajednice Srebrenik Islam
Srebreničanin život proveo u dalekoj Njemačkoj. Svoje vrijeme i imetak stavljao na raspolaganje islamskoj zajednici. Na čelu udruženja hadžija MIZ-e Srebrenik a cilj mu je da kroz udruženje promoviše dobro i stipendira one koji tragaju za naukom. Pretplatnik preporoda je više od 30 godina.
Hadži Husein Johić rođen je 12.03.1946. godine, od oca Murata i majke Kade, u Rovašima općina Srebrenica, a danas općina Milići. Osnovnu školu završio je u Cerskoj a „malu Gimnaziju“ u Sremskoj Mitrovici. Husein nije zapamtio svog babu, kada se rodio babo mu je preselio na ahiret. Kako nam priča majka mu je bila i otac i majka. Zbog stanja u državi, jer muslimani nisu mogli napredovati kaže Husein, 1973. Godine odlazi u Njemačku (Hamburg) „trbuhom za kruhom“ i zapošljava se na Željeznici. On je bio nosilac svoje porodice, morao je sve obezbjeđivati za porodicu, stoga morao je tražiti salameta kako bi izdržavao porodicu, zbog toga je otišao u daleku Njemačku, priča Husein. Davne 1977. godine oženio se hanumom Nazom, sa kojom je imao troje djece. Njegove dvije kćerke Nedžmija i Advija su udate, a njegov sin Dževad je preselio 2008. Godine. „To je bio težak trenutak za moju porodicu. Bilo je teško pojasniti sestrama i majci njegovoj da je Allah tako odredio. Bog je htio da nas iskuša, On ga dao On ga i uzeo“ kaže hadžija Johić.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća počeli su se osnivati džemati u Njemačkoj. Tako 1981. godine na čelu sa hadžijom Johićem i Ademom Alibalićem osniva se džemat tadašnjih jugoslovenskih muslimana u Hamburgu. A 1983. godine angažovan je prvi imam u Hmburgu Fejzulahi Zulhajrat, a ja sam tada bio blagajnik i potpredsjednik džemata. Kada se desio raspad Jugoslavije uz dogovor sa imamom osnovali smo bošnjački džemat Hamburg koji i dan danas egzistira, i jedan je od najorganizovanijih i najaktivnijih džemata dijaspore. Tu sam bio 19. godina predsjednik džemata- ističe hadžija Johić.
On ističe da je bio sabornik IZ-e u BiH od 2007-2010. godine, te u proširenom savjetu glavnog imama Njemačke Mustafe ef. Klance.
Odlučio je da 2012. godine vrati se u svoju Bosnu zajedno sa hanumom. Po dolasku u Srebrenik, kuću je sagradio u džematu Previle jer kuća u Rovašima mu je porušena, te odmah preuzima brigu o džematu Previle. Od 2012. godine hadžija je na čelu džematskog odbora Previle.
Hadžija Johić je 2000-te godine obavio hadž, a 2009. godine na hadž odlazi sa svojom hanumom Nazom. Po dolasku u BiH na incijativu hadžija, među kojima je i sam Husein, osniva se udruženje hadžija (2014. godine) na čijem čelu je hadžija Johić. Udruženje smo osnovali na nivou Medžlisa IZ-e Srebrenik. Cilj ovog udruženja, a što je i moja želja, jeste propagiranje pete islamske dužnosti hadžadža, te stipendiranje i pomaganje onima koji tragaju za znanjem. Kroz ovo udruženje nastojimo ukazati na pozitivne vrijednosti, nastojimo uključiti što više hadžija, da ih afirmišemo da se uključe u džemate, da pomognu džemate i islamsku zajednicu. Dosta je bilo onog vremena kada su hadžije morale krit da su hadžije, hvala Allahu kada nam je dao slobodu i to trebamo iskoristiti-ističe hadžija Johić.
Interesovalo nas je odakle hadžiji tolika energija, šta ga to ispunjava u Zajednici?
Puno je stvari koje me ispunjavaju, zapravo sve što je od Allaha to me ispunjava. Islamska zajednica brine o svojim vjernicima, stoga je moja obaveza da i ja brinem o njoj ali i drugima koji su dio te zajednice. Rano sam ostao bez oca, nisam ga ni zapamtio, mogu reći da sam odrastao kao siroče. Ona vremena, jugoslovenska, nisu nam dala mogućnosti da učimo mekteb, kao što je to slučaj danas. Mi nismo smjeli javno kazati da učimo o islamu. Stoga sam bio primoran, ja i moji vršnjaci, da učimo od onih koji znaju o islamu, učenih. Moja rahmetli majka je bila plaho učena žena, ona nam je kazivala sure, namaze, šarte, ahlak. Tako sam ja naučio sve što danas znam. I moja je dužnost da dam svoj doprinos kako ne bi današnja djeca bila „osakaćena“ tog znanj, da dadnem ono što je u mojoj mogućnosti. Od „majčinih“ vremena pa do danas pridržavam se svih vjerskih propisa. Znao sam koristiti pauze pa čak i uzimat godišnji odmor petkom kako bih obavio džumu-namaz, jer mi je majka govorila da nesmijem izostati sa džume. Druge namaze možeš naklanjat ali džumu ne možeš, govorila bi mi. Ja sam to shvatio tako i nisam džume izostavljao. Od tih vremena nastojim da promovišem dobro te da dadnem islamskoj zajednici ono što sam dužan, a to je ako ništa više svoje vrijeme i imetak. Moj cilj je da pomognem džemat, islamsku zajednicu, jer to me ispunjava, najradosniji sam kada džemat i zajednica napreduju. Istakao bih još jednu stvar a to je trud mog imama Nihad ef. Ibriševića, kao i kolege iz Hamburga i Švicarske. Nastojimo da svake godine pomognemo one kojima je pomoć drugog neophodna, tako već nekoliko godina, još dok sam bio u Njemačkoj, plaćamo mjesečne karte učenicima osnovne škole Podorašje, onima koji nisu u mogućnosti sebi obezbijediti kartu. Među njima nalazi se i jedan učenik srpske nacionalnosti-ističe hadžija Johić. Već nekoliko godina plaća internat za četri učenika Behram-begove medrese u Tuzli, te karte za studente i učenike medrese u Tuzli.
Hadžija je veliki vakif islamske zajednice. Pitali smo ga o tim vakufima, ali o tome je samo rekao: „Sjećam se da nam je majka stalno govorila ako nešto dadnete odmah to zaboravite. Što dadne desna nek ne zna lijeva ruka. Zato o tome ne bih govorio“. U daljem razgovoru otkrili smo da se radi o velikim vakufima, no kako hadžija nije dao izuna nismo u mogućnosti da vam to predstavimo.
U razgovoru sa hadžijom istakao je jednu vrlo važnu stvar u svom životu a to je da on više čeka prvi i petnaesti u mjesecu nego vrijeme penzije. Na pitanje zašto ta dva dana on je odgovorio „pa tada mi dolazi preporod“. Interesovalo nas je zašto hadžija Johić toliko voli preporod?
Za mene preporod je više nego novina, zapravo to je za mene jedna od najboljih knjiga, ako tako mogu kazati. Ja volim samo dobro i pozitivno, a to je novina koja govori samo o dobrom i pozitivnom. Iz preporoda sam dosta naučio. Zamislite da mi davnih osamdesetih ili devedesetih nije bilo preporoda, iz čega bih ja učio? Sve što znam naučili su me majka i preporod, oni su me naučili kako da vjerujem, propise o vjeri, i što je najbitnije poslije toga dali su mi moralni odgoj, kako da se ponašam. Zbog njegove vrijednosti svaka bošnjačka kuća bi trebala da ima preporod, da bude njegov pretplatnik. Zamislite kada bi od tri miliona muslimana, mislim da ih toliko u BiH i dijaspori ima, milion pretplatnika bilo, pa koliko bi se naš narod samo obrazovao a koliko bi ojačao islamsku zajednicu? Mogu se dat pare u svašto a ne može se izdvojiti 30km za preporod, to nije dobro. Mojim dolaskom na čelo džemata Previle poboljšao se odnos prema najboljim novinama, preporodu. Odlučio sam da svake godine nagradim dva polaznika, ali najbolja, godišnjom pretplatom Preporoda, a polaznice pretplatom na Sumejju. Rekao sam svom efendiji da mi samo dostavi imena. To radim svake godine-ističe hadžija Johić.
Na kraju muhabeta hadžija je poručio svim muslimanima, čitaocima preporoda sljedeće: „Hadžijama, svim vjernicima, svim Bošnjama poručujem da poštuju svoje, svoju rodnu grudu, da čuvaju i brine o svojim džamijama i džematima, da poštuju svoje imame, da zajedno čuvamo i očuvamo našu islamsku zajednicu, jer samo zajednički možemo uspjeti. Ako mislimo da opstanemo na ovim područjima moramo imati jake džemate i jaku islamsku zajednicu. Moramo se više obrazovati, stoga apelujem na sve imućne, one koji mogu, da izdvoje dio svojih sredstava i stipendiraju učenike i studente. Moramo imati više sluha za knjigom. Ja imam svoju biblioteku i ne mogu tačno kazat koliko imam knjiga, ali mogu kazati svima da se neće pokajati ako se pretplate na preporod, bolje je danas nego sutra, a sutra nego presutra. Svaka kuća bi trebala da ima preporod i drugu islamsku štampu, zato pozivam sve vjernike i Bošnjake da se pretplate na preporod. Zamislite da ja nemam preporod, šta bih ja sada radio? Ja svaki preporod pročitam od slova do slova, od prve stranice do zadnje. To mi je jedino i ostalo. Idem u džamiju učim Kur’an i čitam preporod, to su moje svakodnevne obaveze“.
mr.sc Damir-ef. Babajić
